| AHMET- AGA ŠĆETA |
|
|
|
| Četvrtak, 24 Septembar 2009 | ||||
|
Tešanjski kraj bio je poznat po tome što su, posebno početkom devetnaestog stoljeća i prije, mnogi ljudi iz njega odlazili u druge krajeve u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu. Razlozi su svakako bili različiti, ali su oni ekonomski bili presudni. Desetine tešanjskih porodica naseljavalo je Teslić, Doboj, Zenicu, Sarajevo i druga mjesta kao nove industrijske i urbane centre zapošljavajući se u ovim mestima kao zanatlije, trgovci i drugi. Nekima se gubio trag i veza sa zavičajem. Jedan od njih bio je, po svmeu sudeći, i Ahmet–aga Šćeta. Ne zna se kada je preselio u Banja Luku. Za ovo malo neobično prezime ne postoje podaci u matičnim knjigama ni u gruntovnci u Tešnju. Povod za ove zabilješke je jedan ilustrirani tekst o Šćeti iz pera Ace Ravlića, koji je istrgnut iz nekog časopisa, a tema su vesele zgode i anagdote među Banjalučanima u kojima je u centru pažnje, naglašeno se kaže - Tešnjak Ahmet Šćeta, vlasnik ergele konja u Banja Luci.
U pomentom tekstu on se spominje kao doseljenik iz Tešnja, banjalučki bogataš, vlasnik ergele i zaljubljenik u konje i trke konja. U tekstu se kaže: „Po završetku rata Šćeti su oduzeta velika zemljišta, naglo je počeo siromašiti i to u poodmaklim godinama. I kako to u čaršijama biva, bio je često u društvu prijatelja, trgovaca, bivših veleposjednika i drugih u kafani u neposrednoj blizini džamije Ferhadije. Društvo je znalo da je Šćeta bio „nezasitan ženske ljepote“ pa su na tu temu pravljene šale. Znali su ga zadirkivati njegovim riječima -Eto je lijepe, što ne vičeš danas. Jedan od Ahmetovih jarana bio je i Ferhat Čerimpašić, potomak Ferhad- paše Sokolovića i sve do Drugog svjetskog rata jedan od nasljednika i upravljača blagajne iz Ferhad - pašine zaklade zajedno sa Senkom Osmančevićem i Salihom Šeherćehajićem. Ispričali su pomenutom novinaru Ravliću slijedeću dogodovštinu: -Ahmet-aga Šćeta je već bio dobro osiromašio, ali je izlazio u čaršiju eglena radi i druženja sa nama njegovim prijateljima. Uz dobro raspoloženje društvo bi se znalo našaliti na njegov račun uz uzrečicu: „Evo je dobra !„ Kako bi se to ponavljalo, a on svjestan da je onemoćao, naljutio bi se . Tada bi ga sugovornici umirivali i darivali, stavljajući u njegov ceker, od koga se nije odvajao, razne potrepštine da ponese kući. Jednog dana društvo se dogovri da ga ignorišu, bez uobičajenih priča i dosjetki na svoj i njegov račun. Kako se to ponovilo nekoliko puta, njegovom čuđenju nije bilo kraja, u jednom trenutku glasno povikavši: „Šta je, što ne cirkusate danas, šta vam je ?“.Svi se nasmijaše i pozvaše ga na kafu i eglen i ponovo se čula ona Ahmetova –Eno je dobra je.I ponovo je on sa otežanim cekerom otišao kući. Na kraju se u pomenutom tekstu za Ahmeta kaže da je dugo ostao u sjećanju Banjalučana. Uz sve što se o Ahmetu-agi Ščeti govori, da je bio bogati veleposjednik, vlasnik ergele konja i zaljubljenik u ove plemenite životinje, da se družio sa najuglednim građanima Banja Luke i drugo, ostaje gorak „ukus“ njegove sudbine. Od tako imućnog čovjeka „dogurao „ je do ovisnosti šta će mu prijatelji staviti u ceker. Ovakvi slučajevi nisu bili baš izuzeci. Jedan broj begova i aga poslije oduzimanja posjeda agrarnom reformom, eksproprijacijom i sličnim mjerama nisu se u takvim okolnostima mogli snaći i svojim radom i poduzetništvom obezbjeđivati egzistenciju sebi i porodici. Neki su svoja imanja i proćerdali živjeći na „visokoj nozi „ pa su i oni doživljavali slično onom što je na kraju svog života doživio i Tešnjak Šćeta.
A.Galijašević. Nove vijesti
Stare vijesti
Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.  Dodati u favorite (9) |  Link | Posjeta: 1328 | Ispis | E-mail
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
||||
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|