|
Danas mu je 26 godina. Godine 2008. maja mjeseca, imao je “Graduation” na The University of Texas at Austin. Predivno je bilo, više stotina studenata, na platou, svi u plavim odorama, i sa crnim kapama sa kićankom.
Idila.
Pomiješani smijeh, cika. I navijanje. (tako se slavi uspjeh u USA). Oficijalni spiker izgovara imena studenata koji su završili studije Business Management, Law, Social. Spiker čita i na pomen svakog imena, cika, vriska i odobravanje. Negdje oko sredine spiker proziva SENAD JAHIĆ, magna cum laude (system pozicioniranja studenata u USA). Znači da je student završio studije sa velikim uspjehom.
Senad Jahić magna cum laude, ponavlja spiker. U dvorani muk. Tek pokoji roditelj (tudji) iz, što, respekta, što čisto iz navike da plješće, zapljeska na pomen imena Senada Jahića.
On lagano prilazi “Oficial-u” koji dijeli dipolome i uzima svoju diploma. Uzima je, stane sa njom na pet metara ispred stepenice koji vode u dvoranu. Stoji tako nepomično dvije minute prije nego ga neki revnosni redar pomjeri prema stepenicama.  The University of Texas at Austin Tada 1995. nije bio Senad Jahić, Magna Cum Laude tada je bio, “Hej balinče, dodji da ti čika četnik, dadne “čokulade”.
Omadjijan, baš kao i danas, primio je tu čokoladu, a nije znao ni šta s njom. Dječija želja za slatkišem. I tuga. I nemoć djeteta da se odupre jačem i obješnijem, lomila se u njemu baš kao i danas.
Ima diplomu jednog od najjačih Univerziteta u Americi. Ima. Ima i priznanje kao jedan od najboljih studenata u klasi.
Ima.
A NIŠTA NEMA.
Ima samo pitanje, šta bi njegov babo Rasim rekao da vidi ovu diplomu. Nepismeni tesar iz sela kod Srebrenice. Stekao kuću i imetak radeći po Hrvatskim gradilištima. Šta bi on rekao. Šta bi rekla majka Sefija, šta brat Ramiz, što su se do zadnjeg dana boravka u Srebrenici “dirkali” zbog Sene, čija je i čija će biti kad se završi ovaj rat. Nema ni amidže Salke što je volio popit više nego ručat. Nema ni drugog amidže Muradifa, imao je samo 24 godine i bio mu je ko stariji brat.
Daidžu Saliha nije skoro ni zapamtio. Prije rata je slabo dolazio iz Žepe, a kad je stigao u Srebrenicu više je bio na liniji no u Srebrenici.
A ni njega nema .
Šta sam ja?
Robinzon Kruso, sam na pustom ostrvu, bez igdje ikoga. Ili sam ja JA, ovaj Senad Jahić Magna Cum Laude. Ili sam ono “malo balinče” što iz ruku kasapina uzima čokuladu. Šta sam?
I kad se ceremonija zavrsila, i kad svi izadjoše iz dvorane da nastave slavlje. Ostade samo jedan momak, sam u dvorani, SAM SA SAMIM SOBOM.
Jer nikoga ni nema.
Nikoga nema da podijeli radost sa njim.. A sretan sam, jesam, imam diplomu, svoj sam čovjek. Teško je bilo. Na početku dobio sam malo stipendije jer sam bio “samohran” pa mi je Američki Government dao $9,000 godišnju stipendiju za tri godine, ostalo sam namicao radeći u Strabucksu kao “Barista”, pravio svijetu kahve, od 5 do 11 uveče. Onda, u svoj mali apartman i uči, do neka doba. Svakog čeka (hefticnog) odlazio do Western Uniona da pošaljem svojoj biki u Vozućoj makar $50. Nek ima jadnica makar za kahve, i da nikad ne zaboravi da još ima Jahića, da nas nisu “potrali” kako su naumili.
Sve sam to prošao, pokušavajući da ne mislim, ni na babu, ni na majku, ni na rat, ni amidžu. Da ne mislim, a mislio sam, svaki dan, svaki sat, svaki pomak ruke, bio je sličan nečijem pomaku.
Ne može se izbrisat babo i majka iz memorije, ne može ni brat, ni komšija.
Rat i pucanje sam zaboravio. Dina mi, sjećam se jedino kad smo skupljali čahure po Srebrenici i nosili u komandu i govorili vojsci ”Evo napunite ih ponovo pa, ubijte one četnike ozgo”. Oni su primali, i ko zna sta s njima radili. Ali, mi smo obavili našu patriotsku dužnost.
Jesam, rat sam zaboravio. Izbrisan iz memorije. Rat. A Babo, Majka, Brat, Amidža, Daidža, Komšija, Drug.
Kako to izbrisati?
Ne može.
I nikad neće ni moći.
Na sve strane zovu na pomirenje, oprost.
Oprostio sam ja, Pomirio sam se ja
AL NIKADA NEĆU ZABORAVITI, NIKADA.
Sam sam bio u dvorani, nigdje nikoga, sam, onako kakav mi je i ovaj život.
I u jednom trenu kao da me je neko zviznuo posred čela. Bljesak, pa tišina, pa slika.
Ja sam na brdu Orlovine popet na najvišu granu bora.
I tada iz sveg grla mog gorštačkog, prolomi se:
“Ja Senad Jahić od oca Rasima Jahića i majke Sefije Jahić, rodjene Muratović, postao sam ČOVJEK”.
I onda otud od Potočara ko kakva potmula grmaljavina začu se
“Mašallah”
Iz “nesna” probudi me ‘security”. I samo mi reče “Are you OK” (Jesi li u redu)
“Yes, I am fine now”
Dobro sam, dobro neznani čovječe, dobro sam, a kako i ne bi bilo dobro.
Dobro sam, a i nisam .
Sam. Sam ko panj. Imam staru nanu u Bosni, a i njeno, dokad je.
Sam.
A bilo mi je samo 12 godina kad sam izgubio sve. Sam sa svojom nanom, došao preko Tuzle u Vozuću.
Samo mi je bilo 12 godina. I bio sam “balinče”.
A danas sam ja Magna Cum Laude Business Management .
Danas sam ja “kupio” ulaznicu za veliki svijet, a samo 14 godina ranije dušmani su mi pripremili ulaznicu za onaj svijet.
Ali jako je “balinče” moj “čika četnik”, jako.
Niste uspjeli. Niste uništili “tursko sjeme” Jahića. Bilo nas je u Bosni, a bit će nas još više.
I opet prolomio se hor sa Potočara.
“Mašallah”
Tri dana nakon toga, istetovirao sam na lijevom ramenu zvijezdu i polumjesec, a ispod grb Bosne sa ljiljanima..
Nek svak zna, da nisam više “malo balinče” da sam odrastao Musliman, sa dva velika M. Nisam vjernik, ne idem u džamiju, ne molim se Allahu (davno sam se prestao moliti ikome, uzdam se samo use). Nisam vjernik al sam MUSLIMAN i nek to svak zna.
Grb je znak da imam DOMOVINU, jesam sam, al imam domovinu.
I zove se Bosna i Hercegovina
Ja Senad Jahić.
 The University of Texas at Austin Ovo je istinita priča o bosanskoj izbjeglici Senadu Jahiću, koji je izgubio sve svoje najbliže u Srebrenici 1995. godine. Iz Srebrenice ga Bika (nana) jedina preživjela, izvodi u konvoju prognanika u Tuzlu, odakle njih dvoje smještaju u neku kuću u Vozućoj.
Godine 1999, na nagovor nane, njegov daljnji očev rodjak vodi ga u USA. Samo deset dana
nakon toga upisuje koledž, i završava ga prije roka 2008. godine. I stiče diplomu “Bachelor Degree” na Business Management, jednog od najprestižnijih koledža u Americi, sa njim je u isto vrijeme bila i kćerka Georgea Busha, predsjednika Amerike.
U sinoćnjem razgovoru, otkrio mi je da namjerava iduće godine da podigne “personal Loan” (osobni kredit) i da krene u izgradnju kuće u Srebrenici, na mjestu gdje je bila njihova spaljena porodična kuća. Prije dva mjeseca doveo je Nanu iz Bosne na šest mjeseci jer ona ne voli plaho ovdje u Americi. Senad radi povazdan, a ona sama u kući, i čeka da Senad podigne kuću pa da se oboje vrate u Srebrenicu, jer nigdje na dunjaluku nije ljepše nego u svome.
Sa poštovanjem
Nadja Polić
Texas
Nove vijesti
Stare vijesti Pisanje komentara je dostupno samo registriranim korisnicima.
 Dodati u favorite (6) |  Link | Posjeta: 920 | Ispis | E-mail
Powered by AkoComment Tweaked Special Edition v.1.4.2 |
